Fascinantna je ljudska potreba da sopstvene frustracije lijeci tudjom mukom. Bijase djevojka, lijepa kao andjeo nacrtan rukom umjetnika perfekcioniste, njezna poput kapljice rose u ljetno svanuce, struka tankog poput nekih dosjetljivih literarnih metafora, skoro nadrealno privlacnih grudi, kobno zavodljivih kukova i guze cije trljanje od muskarcev alat ljubavi pretvara istog ili u pitomo mace ili u podivljalu zvijer, zavisno od intenziteta trljanja. Volio sam je. Volio sam je odozgo, volio sam je odozdo, volio sam je straga, volio sam je prstima, kurcem, jezikom, volio sam je cak i nosom. Jos uvijek mogu, ako se skoncentrisem, osjetiti slatkasto medni ukus najukusnije picke koju sam objedovao u zivotu, no mirisa sa jastucnice se ne sjecam, niti ga vise osjetim na onom mjestu gdje je bio polegnut njen tanasni vratic. Ves masina i neki hemijski proizvodi sa reklama su se pobrinuli da se miris zauvijek izbrise sa te jastucnice od frotira. No djevojcini kvaliteti nisu se zavrsavali na njenom izgledu, znala je i progovoriti koju. Laz. “Toliko te volim, da mogu, udahnula bih te!”, cvrkutala bi mi na uho, znajuci da mi je ego nekoliko koraka ispred razuma. Zavodila me je strucno, koristeci moju deformaciju davanja velikog znacaja detaljima. “Skakilja me!”, rekla bi i mazno se cerekala dok bih je ceskao po guzi. Fatalna zenska, neki bi rekli. Patoloski lazov i nezrelo deriste, rekli bi drugi. Ja kazem hvala. I boli vas kurac.

Lijepom iskustvu prethodio je jedan izuzetno fascinantan fenomen. Naime, pojedini isfrustrirani beskicmenjaci su se nasli kompetentnim da mi izloze svoje misljenje o malenoj, pritom se ponasajuci kao da im je dat razlog za takvo sto. Bezobraznici jedni bezobrazni. Dijete sam haustora, odgojen u skladu sa gradskim, kulturnim moralnim normama. Imam svoje probleme, svoje dileme, misli, zelje, teznje. S’ druge strane, djeca mahale su odgojena u skladu sa moralnim normama mahale. A mahalas nema svoje probleme, dileme, misli, zelje i teznje, vec ih njegov komsija iz susjedne kuce ima. I onaj u kuci prekoputa komsije. A onda se dogodi rat. Haustorasi pobjegose u bolje sutra, a mahalasi se u velikom broju sjargase u haustore. Komsija iz susjedne kuce je prestao imati probleme, ali ih je dobio komsija iz stana prekoputa, a bome ni komsinica u liftu nije sasvim nacisto s’ pamecu, bas je neki dan gledam kako kupuje tampone, bit ce da je nervozna jer je dobila pa nece da se pozdravi, a ni komsija iz stana prekoputa joj ne ide kasno navece popravljati vodoinstalaciju zadnja dva dana. Naucio sam, a volio bih da nisam, identifikovati te mahalase. Prepoznatljivi su po tome sto imaju misljenje o svakome. Ne o svemu, vec o svakome. To misljenje formiraju ne kroz poznanstvo sa nekim, vec kroz informacije do kojih su dosli o nekome, a znamo princip po kojem se sire informacije - ko na Ilidzi prdne, na Carsiji se usro. Igra gluhih telefona na velikom planu. Tako i dobre ljubavnice postaju kurve, a “kurva” je pojam koji vezem za prostitutke, ne djevojke koje se znaju zabaviti i uzivati. Zanemario sam “dobronamjerna” upozorenja beskicmenjaka i uprkos tragicnom kraju (oh ta teatralnost), proveo se onako kako se isti provode samo u snovima. Komsijinim snovima. Pa je onda pocela “Jesam li ti rek’o?!” prica, k’o biva da doticni ne izgubi na kredibilitetu, a to sto je izgubio na mozgu nikada i nije bilo od neke vaznosti.

Prosjecan ljudski um funkcionise na principu jednostavne matematicke funkcije. Pametan covjek kaze da je 1+1=2. Glup covjek kaze da je 1+1=3. Moj um funkcionise na principu neke kvazi-jednacine sa sto varijabli i isto toliko operacija, pa je greska u rezultatu skoro neizbjezna. To je razlog mojim neprimjerenim reakcijama, ponekad cudnom, cak i neprihvatljivom ponasanju. Previse analiziram i onda se zajebem. No sve racunice upucuju na to da se ovaj put ipak nisam zajebao, mahalasi zaista jesu osobe kojima sopstveni zivot ne pruza nikakvo ispunjenje, pa se ispunjavaju mojim. Kurcem. To mi je nekada imponovalo, kada bih cuo od nekoga da se po mahali prica o tome kako sam se pokusavao uzverati na drvo i preko grana uci kroz prozor komsinici na prvom spratu, pokloniti joj ruzu i original Monolith Baby album, ali sam se okliznuo i pri padu poderao farmerke i kita mi se zakacila izmedju dvije grane pa sam visio gologuz sedam sati dok mi erekcija nije ohanula, da bih na kraju pao u one iste ruze odakle sam ukrao tu jednu i trn mi se zabo u testis pa su ga morali odstraniti i od tada mi je onaj preostali hiperproduktivan i stalno natecen, pa otud moja bolesna nezasitost praznjenjem istog. Zasto da ne, i los publicitet je publicitet. No u neka doba shvatih da publicitet nije ono sto mi treba tako da su me mahalanja prestala uveseljavati. Postoje daleko ljepse aktivnosti kojima se covjek moze baviti, poput sadjenja drva. Bas bi lijepo bilo kada bi ljudi sadili drva umjesto sto mahalaju, jer iako sadjenje zahtijeva veci intelektualni napor, najblize drvo je dvadeset metara udaljeno od mog nebodera, a pogled na sugradjane bi mi bio mnogo ljepsi ako bi najbliza krosnja zaklanjala isti. Jebem li vas, sugradjani moji.

Zadihan i uplasen, no ipak sa osmjehom na licu usao je u mracnu sobu i stavio kesu na sto. Tek tada je shvatio da je kupio premalo pive i preblagu pljugu. Nema veze, svi su lijepi i nasmijani, sve je cool. Domacin svira bubnjeve uz neki ecid haus. Tacnije ne svira ih, vec ih dere, baca sve prisutne u trans izazivajuci nevjericu u kratkim momentima osvjestenja. Neki ljudi plesu, pa ustaje i on. Muzika prozima svaku celiju, svaki nerv, svaki organ njegovog bica i vodi ga putevima savrsenog mira i potpune idile. Do prije nekoliko sati je, pod uticajem Bog zna cega, sjedio u cosku sobe, klimao glavom u ritmu muzike i zaprepastavao se novostecenim saznanjima, kao i sopstvenim mislima.

“Mozda bih trebao izaci. Da, definitivno bih trebao izaci. Strah me je, glupo je i nepromisljeno, no ipak cu to uraditi. Red je, ipak sam ja gost. Ali gosti su i svi ovi ostali ljudi koje prvi put u zivotu vidim, zasto oni ne idu, sigurno im je lakse nego meni, iskusniji su. I njima kao i meni trebaju cigarete. I piva. No najmladi sam, tako da je pokret neminovan. Sta god da se desi ostat cu miran i priseban, ponasat cu se normalno, necu dozvoliti da hipersenzibilnost kojom su mi okupana sva cula nadvlada zdrav razum. Disat cu duboko, no ne toliko duboko da se primjeti izoblicena percepcija mladahnog uma naglo i nenadano bombardovanog sasvim novim iskustvima. Hodat cu polako, ne dozvoljavajuci da bilo ko posumnja da se iza paravana velikih krupnih ociju, zavodnickog glasa, samouvjerenog hoda i sarmantnog ophodenja krije izopacen, iskrivljen, sokovima pregazen um koji za cilj ima kontrolisati kompletnu motoriku onemocalog tijela dok isto pokusa obaviti nemoguci zadatak odlaska u supermarket i vracanja na fascinantno poucan afterparti. A mozda bi ipak bolje bilo da se ponasam ko priglupi pijani balavac koji je citavu noc lokao Tuborg i drkao kurac na pornice Tesse West, slusajuci kako se mladolika ujna peto vece zaredom kara sa gnusnim debelim mafijasem za sto maraka po jebacini sa kojima ce osigurati hranu, uredno placene rezije i potrebstine za skolu balavom kopiletu. Da, neka bude tako, danasnja civilizacija je ionako naviknuta na najodvratnije oblike tlacenja ljudskog tijela i duha pa se lakse miri sa cinjenicom da im je prvi komsija poremeceni alkoholicar koji svakodnevno crijevom od ves masine mlati zenu i djecu, nego sa bezazlenim cjelovecernjim provodom neshvacenih mladih ljudi koji ceznu za opstom srecom i blagostanjem.”

Teturajuci kroz redove prehrambenih proizvoda Zvjezdan je dosao do mnogih pametnih zakljucaka. Naime, slucajni prolaznici imaju problema sa odobravanjem leprsavog hoda koji bi se mogao okarakterisati kao lagano njihanje u ritmu muzike koja je samo u njegovoj glavi svirala. Kasirke smatraju nedopustivim da im se zaspe na pultu dok se ceka red. Mrmljanje o kontroli svijesti i globalnoj zavjeri dok se placa racun izaziva dizanje obrva koje prati upitan i zaprepasten izraz lica. “Cudan je taj svijet racionalnog razmisljanja i naizgled normalnog rezonovanja. Ko uopste odlucuje sta je normalno? Kolektivna svijest kompletne populacije zemaljske kugle se mijenja po potrebi “velikih igraca” cije marionete lako mogu biti politicari, mediji, cak i umjetnici.”, mislio je, nesvjesno plesuci sa kolicima ispred samih vrata za izlaz. Ko zna koliko je ovaj performans trajao. Zapravo, trajao je tacno onoliko koliko mu je trebalo da se trzne ugledavsi namrgodzene face dvojice momaka iz obezbjedenja. Face su se priblizavale. “Volim vas, dobri ljudi!”, uzviknuo je, uzeo kesu iz korpe i istrcao iz konfuznog supermarketa, zadavsi se u panican bijeg.

Podrum zgrade od cigle, taman i prljav, zagusljiv, ostaci hrane, odjece i govana razasuti na sve strane, nepodnosljiv smrad i manjak kisika, nekoliko beskucnika drsce pod dekama, mlada drolja na kreku sa izoblicenim, izmucenim, bolnim i izgubljenim izrazom lica se upravo poradja. Kako je ispusila sve cvjetove gandze, mota prasinu i silji se. Par minuta kasnije, glavom naslonjena na polomljenu drvenu stolicu, koja svoju zivotnu pricu ima, rasirenih mrsavih nogu lezi na istrulom Yogi duseku i vristi dok kopile izlazi iz nje. Prokleta neznanjem, umire nedugo zatim od infekcije zbog neizvadjene posteljice potomka. Uprkos svim izgledima, dijete ulice prezivi. Odnosno prezivljava, spavajuci po parkovima, autobuskim stanicama, skolskim terenima, domovima, hraneci se lopovlukom i prosenjem, odijevajuci se na obliznjem otpadu. Kroz petnaestak godina u istom podrumu posmatra kako njegovi vrsnjaci usmrkavaju bijelo, lijepe se tripovima, rolaju par cvjetova gudre i lupaju neke nebuloze o tajnim udruzenjima. Gade mu se, bijesan je, jak i pun sirove energije. Iz dosade u ruke uzima zguljenu gitaru sa cetri zice koju je nasao na ulici.

Znatizeljno je posmatra. Pod tamno crvenim, prigusenim svjetlom, njena bijela koza, svilenija od kosulje koju nosi se presijava i mami ga da je uzme. Otpi gutljaj Jacka i rukom je pozva na krevet. Naga eskort djevojka poce mazno da puze krevetom, njeznim rukama mu skida gace i pocinje neodoljivo palacati svojim rozim jezikom oko njegovog palamara. “Oh, kakva profesionalna prostitutka i kako mi ga mocno glaba i balavi!”, pomisli slavni, bogati pank roker. Nakon ove vanserijske visokoklasne seksualne seanse je Bozjom rukom vajanu djevojku poslao po novac u sujednu sobu u kojoj njegovog pank benda menadzer boravi. Potom se istusirao, jeo skampe, razvukao dvije lajne koksa, smotao i sprzio dzoku, picnuo se i krenuo u elitni “Hangar” klub. Hangar je uradjen kao ogromni djavolji dancefloor u cijoj sredini se nalazi stari avion koji je zapravo VIP sekcija kluba, svojevsno legno seksa, alkohola, droge i ostalih lijepih poroka. Gornji dio nosa letjelice je odsjecen tako da se na mjestu instrument table nalazi audio oprema, a na mjestu pilota i kopilota su ili neki bend ili DiDzej. Veceras je nastupao Kai Tracid, omiljeni majstor elektronske muzike nasega glavnog lika. Po ulasku u avion od lude mlade klaberke dobio je narandjastu tableticu ljubavi. Pozdravio se sa nekim burzujima, namignuo jednoj slavnoj manekenki, narucio pice i kada ga je dobio, shvatio da mu se ne pije, te ga je ostavio na sanku. Dosao je do zakljucka da mu je dosadno te je izasao iz aviona i uputio se ka izlazu kluba, no kako ga je droga pocela raditi, a istovremeno pocela njegova najdraza trance numera, ipak nije mogao odoliti da se malo ne rasplese. Bio je lijep i nasmijan, ljudi oko njega su bili lijepi i nasmijani i sve je bilo nevjerovatno super. Odjednom, ostao je sam na danceflooru. Osjetio je ljubav. Cuo je rijeci boginje: “Hearing the music is just like seeing the colors of trance and feeling the power of acid!”, pomislivsi da je dobro sto je odbio onaj trip od pijanog menadzera kluba, jer ko zna kako bi lud sada bio. “Okej, ja znam dobro svirati gitaru, no ipak postoji bolje od najboljeg, a najbolji muzicki instrument je ljudsko tijelo. Samo da mi je nauciti taj body language, da postanem vjecni kralj dancefloora! Muzika! Ljubav!”, rece nekom nezainteresovanom konobaru i poce se nekontrolisano gibati i bacati u ritmu muzike. Bio je tako sretan.

U jutarnjim satima po njega stize spidom popravljeni menadzer u novom Bentliju i odusevljeno mu prica koliko je divno i nevjerovatno da se jedan klosar i beskucnik izvuce sa ulice i iz svijeta bezperspektivne buducnosti sopstvenim trudom zbog ambicije da postane neko i nesto. Nije lako godine provoditi svirajuci gitaru na ulici, skupljajuci feninge, pronalazeci slicne ljude koje jedini spas vide u svojim instrumentima, u stvaranju najstrastvenije muzike, u stvaranju panka, i na kraju uprkos svemu uspjeti i postati velik. “Nije meni cilj bio da postanem neko i nesto, vec samo da pobjegnem od tog svijeta u kojem se jedino rijesenje problema pronalazi u bijegu od stvarnosti zloupotrabom opijata…”, promumlja panker, kroz maglu se prisjecajuci nekog informativno-obrazovnog teksta za osnovnoskolce koji je procitao na internetu. Menadzer ga potapsa po ramenu uz rijeci: “Cekaj da vidis sta sam ti tek organizovao u sobi!”, pritom se histericno smijuci. Uslagirani, dezorjentisani, oronuli ljudi koji lupaju neke nebuloze o tajnim udruzenjima, svijetlo smedji prah, kasike, sprice. Kako to obicno biva u ekstremno sokantnim zivotnim pricama bogatih i slavnih, predoziranje je bilo neminovno, kao i prateca sahrana. Pepeo pepelu, prasina prasini.